Odakle dolaze ideje i inspiracija za roman

Jedan od razloga zašto pisci pišu i pričaju o pisanju je zbog toga što ni sami ne znaju poreklo svojih ideja i želeli bi da ga pronađu pričajući o njemu.

Iz istog razloga niko ne može da vas nauči da pišete. Oni koji se bave izučavanje književnosti, mogu hirurški precizno da analiziraju priče, da znaju svaki bit uspešne priče, da znaju kako bi uspešna priča trebalo da izgleda i sve to znanje je prenosivo, ali niko ne može da vas nauči kako da takvu priču stvorite. 

Baš kao što znamo da se čovek sastoji od gomile molelekula i možemo da izmerimo te molekule sasvim precizno, ali ne možemo da uzmemo gomilu molekula i jednostavno ih stavimo u neku posudu i kuvamo dok ne kreiramo ljudsko biće, zar ne?

Tako nešto zahteva ljubav i spajanje svega dve ćelije u savršenim uslovima za rast i razvoj.

Stoga, jedno od pitanja koje nikada ne bi trebalo postaviti piscu je

Odakle dolaze tvoje ideje? 

To pitanje je frustrirajuće jer ne postoji tačan odgovor. Ako poznajete nekog ko je došao do odgovora, molio bih vas da me upoznate sa tom osobom.

Mnogi definišu inspiraciju kao nešto što gura pisce da iz dana u dan ostavljaju reči na svojim papirima ili ekranima, ali to je bliže motivaciji nego inspiraciji.

Inspiracija je nešto što se dogodi nakon što danima, mesecima, a ponekad i godinama razmišljate i zapisujete svoje ideje; inspiracija je onaj AHA momenat kada vam se kocke slože i sve jasno vidite. Nekome ko nikada nije razmišljao o pisanju ne može da se desi da iznenada postane inspirisan.

Prvo mora da postoji želja da se roman, ili bilo koje drugo delo, napiše. 

Onda sedite i razmišljate o čemu biste to mogli da pišete i jedna od ideja će vas kad-tad privući i zadržaćete se na njoj.

Sledeći korak je da tu ideju proširite. Razmišljate o likovima, o mestu, o vremenu i o detaljima događaja. Pitate se zašto se nešto dogodilo, kako se nešto dogodilo, šta je uzrok, a šta posledica tog događaja.

Kada sve to obavite, onda često završite sa nekim grubim planom za vašu priču i počnete da pišete. Vrlo malo vremena prođe pre nego što shvatite da će vaša priča da odstupa od prvobitnog plana; što je potpuno u redu. 

Sve to vreme pišete, ali niste inspirisani. Takav vid pisanja zahteva surovu, radničku disciplinu; svakog dana morate da odvojite blok vremena za pisanje, da sednete i da pišete; bilo da vam se to radi ili ne. U suprotnom, nikada nećete završiti to što ste naumili.

Što duže vremena provodite pišuću, priča, likovi i događaji koji opisujete postaju sve veća opsesija; sve češće razmišljate o njima mimo vremena predviđenog za pisanje; često ste mentalno odsutni i živite u nekom vašem svetu; svetu vaše priče, što može vašim bližnjima da ide na živce, ali ako vas zaista vole, razumeće to i podržati vas.

Nakon što provedte dovoljno vremena sanjareći, premećući ljude i događaju i prevrćući tkivo vašeg dela, dogodi se inspiracija; to je onaj momenat kada vaša priča doživi iznenađujuć, ali neizbežan zaokret. To je ono što vam kaže – priča MORA da ide u ovom pravcu.

Kod mene, inspiracija traje vrlo kratko i najčešće dolazi u vidu snova, ili jedne vrlo kratke misli zbog koje moram trenutno da prekinem sve radnje i na jednoj ceduljici ili u svom telefonu da zapišem ideju.

Onog momenta kada znam pravac svoje priče, svakodnevni rad pukog zapisivanja događaja postaje znatno lakši.

Ako mene pitate, za sve to je odgovorna podsvest. 

Dužnost pisca je da sakuplja informacij i hrani podsvest, a ona će mu se, kada za to dođe vreme, odužiti jednom idejom koju će pisac moći da sprovede u delo. 

Najteži deo tog posla je biti strpljiv i umeti prepoznati jednu takvu ideju.

Stoga, ako želite da se bavite pisanjem, sedite svaki dan i pišite. Pretvorite to u rutinu, kao što možda rutinski kuvate kafu svakog jutra nakon što ustante, ili perete zube.

Pokušajte da to radite svakog dana u isto vreme, ako vam vaše obaveze dozvoljavaju tako nešto.

Ja pišem svako jutro između 5:00 i 8:00 i popodne između 12:00 i 15:00. 

Radim to dovoljno dugo da kada sednem u stolicu i uključim laptop, moj um zna da je tada vreme za pisanje.

Ne sednem uvek sa idejom o čemu ću pisati. Sedim tako i čekam da se nešto desi.

Postoji samo jedno pravilo koje sam postavio sebi kada pišem i za koje sam naučio od Neil Gaiman-a i ono glasi.

Od 5 do 8, dozvoljeno ti je da pišeš ili da ne radiš apsolutno ništa. 

Ovaj drugi deo je ključan jer nemam obavezu da pišem; ako neću, imam opciju da ne radim ništa. 

Raditi ništa je dosadno. Dok tako sedim i pijem kafu počinjem da primećujem izvesne misli koje kruže mojom glavom. Kada se za jednu uhvatim, krenem da pišem o njoj.

Ako mi se ne dopada, obrišem sve što sam napisao i čekam drugu.

Ponekad je neophodno da zavrtim točak s mislima. Pogledam ideje koje sam zapisao u svoju svesku ili telefon i pitam se šta bih mogao da napišem o tome.

Ali, ne žurim. Sedim i čekam da se jedna misao ispadne iz vrtloga kako bih mogao da je uhvatim. 

Kada je uhvatim, držim je čvrsto i slušam šta mi govori.

Nekada zavšrim pre 8:00 odnosno 15:00 časova, ali ne zameram sebi na tome; bitno je da sam nešto napisao tog dana.

Nekada se zadržim duže pre nego što konačno pustim ideju, ali ne zameram sebi na tome.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa