Značaj priče

Kada sam bio dete, moja dva drugara i ja provodili smo vreme na Rečejevom salašu. Vi verovatno nikada niste čuli za Rečejev salaš, ili, ako pak jeste, ne znate sve ono o njemu što smo mi tada znali.

Gledano iz daleka, Rečejev salaš je bilo jedno obično zapušteno i napušteno imanje. Na posedu se nalazila stara švapska kuća u kojoj je živela jedna porodica za koju nisam siguran da je posedovala tu kuću, a nedaleko od kuće počivalo je šest oronulih štala zaraslih u zovu u drugi korov. 

Mi, deca, smo te štale zvali svinjci i najviše smo vremena provodili igrajući se u svinjcima. Zašto smo ih zvali tako? Ne bih znao da kažem; valjda zato što smo tamo videli mnoštvo valova i u našoj percepciji su samo svinje jele iz valova. 

Tamo smo pravili mačeve i koplja od zovinih stabala, igrali rata, ponekad bismo se popeli na krov pokušavajući da ga urušimo i često bismo u tome uspevali. Bilo je dovoljno uzeti komad cigle ili kakvog drugog, većeg, kamena i udarati po šupljim blokovima od kojih je krov bio sačinjen. Malo po malo, blok po blok i armatura bi pukla pod težinom krova i jedan komad krova bi se sričio na tlo.

Pravo je čudo kako niko od nas trojice nije poginuo u tim aktivnostima, ali eto, ostali smo živi iako smo srušili većinu krovova tih starih štala. Želja nam je bila da ih sravnimo do temelja. Radili smo na tom zadatku mesecima, ali Rečejev salaš je preživeo i veće nedaće od tri dečaka.

Kada se nismo bavili demoliranjem svinjaca sedeli bismo na betonskim stubovima krova i prepričavali ono što znamo o Rečejevom salašu. Mada, kada sednem na taj stub nekih dvadesetak godina kasnije čini mi se da su sve te priče bile izmišljene; ne znam za njih dvojicu, ali ja sam ih sigurno izmiišljao.

Pričali smo o nekom Švabi, Rečeju, koji je navodno bio vlasnik tog imanja sve dok nije otpočeo Drugi svetski rat. Nekada, taj Švaba, Rečej je bio streljan, nekada je bio zakopan živ, a nekada je pobegao zajedno sa gospođom Rečej i četvoro dece. 

Nagađali smo šta se sve moglo desiti sa njim, kako se osećao kad je morao da napusti sve što je imao i pitali smo se da li je tamo, negde u Nemačkoj služio u Hitlerovoj vojsci ili je napravio neke nove svinjce i prodavao ljute kobasice.

Verovali smo da će se jednoga dana njegovi potomci vratiti i tražiti nazad zemlju koju im je ostavio njihov deda i da će isterati one ljude koji su se uselili u njihovu kuću jer nisu imali gde drugo da stanuju; baš kao što je njihov deda Rečej bio oteran odavde. 

Nekada smo mrzeli Rečeja jer je bio prokleti Švaba, a nekada nam ga je bilo žao jer je bio čovek koji je ni kriv ni dužan morao da napusti svoj dom i zemlju na kojoj je radio i koju je voleo. 

Nismo nas trojica jedini dolazili na Rečejev salaš; često bismo sa nama poveli nekog drugog; nekog iz škole, negog iz druge ulice, nekog sa brega, nekog iz crnogorskog kraja, ali za njih je to bio samo napušteni posed bez ikakvog značaja; niko od njih nije znao priču.

Ponekad bi se neki od njih primio i neko vreme dolazio sa nama na salaš, ali samo smo nas trojica išli tamo svaki dan; po kiši, po snegu, po žegi. 

Samo smo nas trojica znali sve priče o misterije tog čudnovatog salaša za kog smo ponekad verovali da skriva blago. Kopali smo tragajući za njim, ali ga nikada nismo našli. Možda nismo bili dovoljno uporni, a možda smo ga našli, a da ga nismo prepoznali. 

Danas, ne znam da li je taj čovek, Rečej, ikada postojao ili ga je neko od nas trojice izmislio. Dobro, možda ga nismo nas trojica izmislili, ali sam ubeđen da ga je neko morao izmisliti. Čak i da je stvarno postojao neki Nemac po imenu Rečej, sigurno nije ni nalik onome što mi znamo o njemu.

Ipak, znam da je bez njega, i pre svega bez priča o njemu koje smo jedni drugima pripovedali, taj salaš bio samo napušteni objekat, te štale samo oronule štale, i to sve jedno veliko ništa.

Bez priče, sve je jedno veliko ništa; Koloseum je samo jedno staro pozorište, Partenon je samo skup nekih starih stubova, Kineski zid je samo neki dugački zid, Petrovaradinska tvrđava je neki stari zamak i jedan most na Drini, je samo vražji most.

Neki su seli i zapisali sve te priče. Zato danas, vekovima kasnije, milioni ljudi odlaze na mesta o kojima se priča da bi iz prve ruke iskusili energiju koja tim mestima kruži, energiju, koju su zapravo poneli sa sobom i koja im je preneta kroz priče koje su o tim mestima čuli.  

Priče su ono što daje smisao i svrhu, ne samo objekata nego i nas samih. U očima drugih, mi smo ono što se o nama priča, u sopstvenim očima mi smo ono što sami sebi pričamo o nama. 

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa