Svi smo mi političari i fudbalski selektori

Od kako sam pre tri godine kupio kartu u jednom smeru i otišao iz Srbije, skoro da ništa ne znam o političkoj sceni u Srbiji.

Nemam lični profil na društvenim mrežama i nemam zidove na koje neko može da mi kači sve ono što je aktuelno. To rušenje zidova sa mojih društvenih mreža i odlazak iz Srbije donelo mi je veliku slobodu i mogućnost da radim na ličnom razvoju. 

Kada ste tri godine izolovani od konstantnog bombardovanja vestima možete da uočite u kojoj meri to negativno utiče na naše živote.

Jedna stvar je zajednička dobrom delu nas koji smo otišli. Kada sletimo na razne aerodrome širom planete naši telefoni su zatrpani aplikacijama Blica, B92, N1, i drugih medija jer ne želimo ništa da proupustimo; želimo da budemo tamo odakle smo otišli, gde nam nije bilo baš najbolje; što je krajnje paradoksalno. A onda, nakon nekog vremena, obrišemo sve te aplikacija i shvatimo koliko je to zapravo oslobađajuće.

Ne znam da li nas, Srba, ima mnogo u Kini, ili jednostavno nekako privlačimo jedni druge kao magneti. Samo u školi u kojoj radim, od 8 stranih nastavnika, petoro ih je iz Srbije. Dok sam živeo u Pekingu, taj broj je bio znatno veći i, koliko god to čudno zvučalo, u Kini sam sasvim slučajno upoznao mnogo ljudi iz raznih delova Srbije. 

Kada bi neko počeo razgovore o politici ili kad bih zapazio da čitaju Blic, gledao bih da te osobe isključim iz svog života. Nisam ostavio ljude do kojih mi je stalo da bih na dalekom istoku stvorio kružok nepoznatih ljudi koji će doprineti da se osećam kao tamo odakle sam otišao jer mi nije bilo dobro. 

U Srbiji, svi smo mi političari i fudbalski selektori. Kada reprezentacija izgubi meč, svi znamo šta je selektor trebalo da uradi.

Isti slučaj je i sa politčkom scenom; kada neko nešto uradi ili ne uradi kako bi trebalo, svi znamo šta je taj neko trebalo da uradi, ali niko od nas se ne usuđuje da bude taj koji će nešto uraditi.

Moja supruga ima izraz za to, kaže:

Sve su to fejsbuk komentatori. 

To su oni ljudi koji provedu dan savetujući druge, ostavljajući cinične komentare, sređujući tuđe živote dok im je sopstveni u rasulu. 

Moram da napomenem da sam lično bio prvi koji je dobio titulu fejsbuk komentatora, sasvim zasluženo. 

U Kini je potpuno drugačija situacija. Ovde se niko ne bavi fudbalom i politikom. To je već neka druga krajnojst koja je podjednako loša kao i ona u Srbiji.

Ne postoji sloboda govora, a cenzura je neviđena, ali ljudi deluju srećno.

Ne mešaju se u političke odluke jer nisu političari. Ne mešaju se u odluke selektora, jer nisu selektori. Ovde ljudi imaju neke svoje probleme koje bi trebalo da reše i rešavaju ih.

Tačno je da na taj način političari imaju apsolutnu moć i da bi trebalo da postoje neke grupe koje će sve to da preispitaju, ali, ako mene pitate, te grupe bi takođe trebalo da budu političke, a ne neki ljudi koji inače voze Uber, rade u butiku, predaju engleski ili šta god već ljudi mogu da rade kada se ne bave politikom.

Za razliku od Kine, u Srbiji, svi se bavimo politikom, bilo da prodajemo patike ili povrće na pijaci, radimo u školi, na fakultetu, u nekoj fabrici, a posebno ako smo javne ličnosti.

Javne ličnosti imaju ogroman teret na sebi, da iskažu svoje političko opredeljenje samo zato što mogu da utiču na mišljenje ljudi koji ih prate. I dok te iste javne ličnosti mise da mogu nešto svojim govorom da promene i da utiču na političare, ovi ih koriste za skupljanje glasova jer ćemo možda glasati za njih ako se neko koga poštujemo pojavi na njihovoj strani.

Otuda imate glumce, muzičare, voditelje raznih TV emisija, i druge kvazi i prave intelektualce koji će svaki intervju da pretvore u političku debatu. 

Šta tačno neko ko tri puta nedeljno izvodi Nušića, ili ima tri koncertna nastupa, ili sedi i piše romane, zna o vođenju države? Praktično ništa, ali novinar će pre ili kasnije skrenuti temu na tu vodenicu i umetnik će iz pristojnosti ili iz nekog hira, izneti svoje mišljenje. 

Ako neko zapravo zna i ima ambicije da se bavi politikom, zašto mu to nije profesija, već radi ono što već radi?

Kako je moguće da se intervju s nekim ko je umetnički stvaralac, intevju koji traje više od sat vremena, vreme koje sam utrošio gledaući ga, svodi na njegovo mišljenje o vladajućoj garnituri?

Zašto, umesto toga, ne bih mogao da saznam više o njihvom stvaralačkom procesu; s kojim dilemama se bore kada pišu pesmu ili knjigu, ili kada su na sceni pred upaljenim kamerama? Zašto ne ulazimo duboko ljudska dostignuća, već gazimo plićakom ljudske gluposti?

Odgovor je kranje jasan. Neke priče prodaju novine, skupljaju lajkove, šerove… zarađuju nam novac. Ove druge priviku vrlo mali broj ljudi i mi nemamo mnogo vajde od toga.

Imamo dnevne novine koje se bore za svakog čitaoca pa na dve susedne strane možete naći tragediju koja je zadesila Siriju i nago telo neke od učesnica nekog od rijaliti programa. Time su zadovoljili i one koji žele da budu informisani i one koji žele da se zabave tuđim jadom.

Novinari, s druge strane, su se podelili u dve branše. Tako imam one koji su specijalizovani za rad u žutoj štampi i zadiru duboko u privatni život javnih ličnosti, u sve ono što ne bi trebalo da prelazi pragove i privatnost njihovih domova i imamo one druge koji zadiru u političke stavove. Od ta dva, ne znam šta mi se više gadi.

Kada bih svakog dana, umesto da pišem o produktivnosti, o pisanju, o knjigama koje čitam, o filmovima koje gledam, o svojim mislima koje me muče, komentarisao šta je predsednik rekao i učinio, i još ako bih to radio uz izvesnu dozu cinizma, moj blog bi sigurno bio čitaniji, ali to nije ono što želim, niti umem da ponudim alternativu za bilo šta što predsenik radi ili kaže; nisam političar i ne znam kako se upravlja državom i kritiku toga ću prepustiti onima koji su za to stručni.

Svi smo mi pametni u četiri zida

Vođeni primerom javnih ličnosti i usled konstantnog izlaganja političkim dešavanjima, takvi razgovori nisu uobičajeni samo u medijima. Naprotiv, takvi razgovori su svakodnevica za trpezarijskim stolom. 

Jedan moj prijatelj ume da kaže:

Svi smo mi pametni u četiri zida.

I u pravu je. Svi znamo sve najbolje, a kada dođe momenat da zapravo preduzmemo akciju, onda palicu predajemo nekom drugom; nekom koga ćemo kasnije moći da kritikujemo.

Ljudi se bave gradovima na vodi, fontanama, ciglama u nekim ulicama koje su renovirane, umesto da sređuju sopstveni dom i sopstveni život. 

Lakše je pronaći krivca u nekom drugom nego priznati sopstene greške i preuziti odgovornost za sopstveni život. Mnogo je lakše kritikovati ono što drugi nisu uspeli da srede i na šta ne možemo da utičemo, nego srediti nešto što sami možemo da sredimo.

Sređivati nešto znači preduzeti izvesnu akciju; bilo to čišćenje stana ili uma.

Kritikovati nešto ili nekoga znači ignorisati vlastite probleme i isticati tuđe i tako ispasti dobar u vlastitim očima jer eto neko ima većih propusta nego ja, koji samo nisam oprao sudove ili nisam skuvao detetu ručak već sam mu da pare za pljeskavicu.

Svestan sam da ovom svojom kritikom, ovim tekstom, skačem sam sebi u stomak i da sam ovim pute ništa drugo nego fejsbuk komentator i fudbalski selektor, i da možda zvučim kao neko ko brani vladajuću garnituru, ali nije ni najmanje onako kako izgleda. Moji motivi su krajnje usmereni ka vama.

Želim da istaknem koliko se možda isuviše bavimo politikom i da bi to trebalo prepustiti političarima. Ne kažem da se više nikada ne bavite politikom jer takvo stanje može da bude opasno, ali smanjite makar malo.

Možda su sve one godine represije u kojima nismo mogli da se bavimo politikom uticale na to da sada, kada konačno možemo, i kada konačno svako može da kaže šta hoće, činimo to intenzivno, pa smo sada kao pušteni s lanca.

Čak i ako je to tačno – zakočite malo.

Zar nemate pametnija posla?

Probajte da se izvesno vreme isključite iz svega i radite nešto od čega ćete imati koristi, umesto da mlatite praznu slamaricu.

Prosečan čovek provode 4-6 sati na društvenim mrežama; prosečan čovek u Srbiji provede 4-6 sati na društvenim mrežama baveći se politikom i isto toliko van društvenih mreža.

Neka bude da 4 sata dnevno vodite diskusije o politici, čitate i gledate vesti. 

To je 28 sati nedeljno. 

Ako prosečan mesec ima 4 nedelje, to je 112 sati mesečno. 

To je više od pola radne norme, koja iznosi 172 sata. 

To je 14 radnih dana mesečno protraćenih na polemiku o politici. 

To je 168 radnih dana godišnje protraćenih bavljenjem politikom. 

To je više od 7 meseci rada godišnje bačenih u ambis. 

Zamislite da ste umesto bavljenja politikom učili da svirate klavir? Da ste proveli 168 radnih dana prethodne godine svirajući klavir?

Zamislite da ste 168 radnih dana proveli sa vašom decom, ili da ste se bavili nekim sportom, spremali ispit, učili da slikate ili da pravite veb sajt ili ste samo čitali knjigu. 

Da li bi vam i dalje bilo bitno što je neko odlučio da kupi fontanu i stavi je centar grada ili biste pozvali prijatelje na večeru i odsvirali ono što ste naučili da svirate, ili biste im možda pokazali vaše slike?

Možda biste napravili veb sajt za firmu koju ste otvorili jer ste naučili da šijete majice i sad ste odlučili da ih prodajete na internetu.

Možda biste…

Kada se iskljčite iz politike i vaše vreme posvetite nečemu korisnom, nečemu što učiniti da danas možete da budete za nijansu bolji nego juče, mogućnosti su beskonačne.

Kada provedete 4 sata dnevno baveći se politikom imate mogućnost da budete fejsbuk komentator.

Vi odlučite šta vam se više isplati.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa