Nemoj nikada da se promeniš

Kada sam završavao fakultet jedna prijateljica mi je rekla:

“Nemoj nikada da se promeniš!”

Znali smo da je verovatnoća da ćemo se opet videti vrlo mala i ona je iz nekog razloga želela da ostanem narcisoidni, nezreli glupan koji misli da je najpametniji na svetu, i baš zato što sam bio takav kakav sam bio rekao sam:

“To je nešto najgore što si mi mogla reći.”

Naravno, nije joj bilo jasno zbog čega bih tako nešto rekao; ona je očigledno videla nešto u meni što je bilo vredno zadržavanja.

Bez obzira koliko je to što sam rekao istina, nije je trebalo sasuti u njeno lice kao kofu s mrtvom ribom. Istina se najbolje uzima jedan po jedan smrljivi komad.

Sedam godina kasnije još uvek stojim iza te izjave iako je onaj Ja mnogo drugačiji od ovog ja. 

Mnoge okolnosti su se u mom životu promenile; oženio sam se, postao otac, preselio u drugu državu, objavio sam knjigu, odličio sam da jurim karijeru pisca, proveo sam tri godine sa nevaspitanom kineskom decom, upoznao ljude sa svih meridijana, ne po tom redosledu, i sve je to pomalo uticalo da se promenim, rekao bih na bolje. 

Iako se čini da se promene dese same od sebe, jer vreme jednostavno prolazi, hteli mi to ili ne, moramo znati da se promena ne dešava naglo i da se ne dogodi tek tako. 

Promena je posledica svakodnevnog učenja, usavršavanja, razmišljanja, analiziranje i svesnog donošenja odluka kako bismo danas bili malo bolje nego juče.

Moja prijateljica sa fakulteta nije bila prva s kojom sam znao da se rastajem možda zauvek. Sa mnogim prijateljima sam izgubio prisnost koju smo nekada imali; nakon što sam završio osnovnu, pa srednju školu, nakon što sam odslužio vojsku, upisao fakultet i preselio se u Somobor i kasnije u Kinu.

Moja najtužnija iskustva su bila upravo kada bih se sastao sa nekima od starih prijatelja i kada bih shvatio da se ti, sada već ljudi u nekim zrelijim godina, nisu promenili ni malo, ili ako su se promenili, postali su znatno gori nego što su bili.

Verovatno najtužnija scena tog tipa se odigrala kada sam se nakon završenog fakulteta vratio u Kulu i odlučio da posetim svoju rodbinu sa kojim sam izgubio kontakt.

Nedostajali su mi. Ipak, odrasli smo zajedno i bili su mi dragi.

Ono što sam zatekao bio je blago rečeno horor. Posetio sam ih nakon pet godina, a oni su sedeli na istom kauču, sada znatno starijem i ofucanijem, gledali u isti televizor na čijem ekranu je blještao teletekst sa rezltatima utakmica.

Jedino što se u njihovom slučaju promenilo je kladionica u koju su odlazili. Sve drugo bilo je isto. Iste priče, isti fazoni, isto razmišljanje, isti pogled na svet, ista glupa nada da će baš ovaj tiket da ih reši finansijskih problema. Samo kad bi „zablicalo“ za moj tim.

Proveo sam narednih nekoliko meseci posećujući ih jednom nedeljno, i konačno sam odlučio da prestanem kada su mi iz nedelju u nedelju postavljali ista pitanja i očigledno nisu slušali odgovor.

Nije takav slučaj samo sa njima, mnogi su u mojim očima ostali isti ili gori nego što su bili, ali do rodbine ti je nekako stalo.

Ponekad, kada se setim svih tih iskustava sa prijateljima i rodbinom imam osećaj da su pojedini ljudi ostali večiti adolescenti; nikada se nisu osamostalili, nikada nisu prevazišli svoja detinja razmišljanja, nikada nisu prestali da veruju da je čitav svet uroćen protiv njih, odnosno nikada nisu odlučili da uzmu sudbinu u svoje šake i promene nešto na bolje.

Naravno, bilo je i onih koju su me pozitivno iznenadili; najčešće oni od kojih sam to najmanje očekivao; neki loši đaci, kakav sam i lično bio, završili su fakultete, zaposlili se, otovorili svoje firme, promenili život na bolje, ali takvih je malo; zanemarljivo malo. 

S druge strane mnogo je onih od kojih se mnogo očekivalo, koji su postali alkoholičari, narkomani, lenji, bezvredni stvorovi koji ne rade ništa drugo osim što žvaću plastičnu kašičicu u nekom od kafića i ubaciju zgužvane kladioničarske tikete u kantu za smeće.

Pitam se šta se to dogodi ljudima da prestanu da sanjaju i da teže ka nekim idealima koje smo svi kao deca imali? Da li je to škola ili kućno vaspitanje ili oba po malo? Verovatno ovo poslednje.

Vrlo je tužno videti nekog sa 30 i kusur godina sa mozgom adolescenta kako kuka da ne može da nađe posao. A šta ti druže umeš da radiš? Kakve to veštine poseduješ? Zašto bi te bilo ko zaposlio?

Date mu računar, ne ume da pošalje email. Ako misliš da će neko da otvori fabriku u kojoj ćeš ti da se zaposliš i da, što bi rekao Miodrag Zec, guraš četiri žice u četiri rupe, prevario si se; takve fabrike se više ne otvaraju, bar ne u tom delu sveta.

Reći ćete sada

Lako je tebi da budeš pametan. Otišao si u beli svet.

Jeste, otišao sam u beli svet da bih rešio egizstencijalne probleme, ali sam otišao baš zato što sam znao sve ovo. Znao sam da jedna od mojih veština može da me reši finansijkih problem; veština na kojoj sam radio čitavog svog života, engleski jezik.

Koju vi to veštinu posedujete i kako možete da je iskoristite?

Ako je vaš odgovr odgovor – nijednu, onda je kranje vreme da uložito u sticanje jedne, koja će vam doneti posao ili otvoriti nova vrata.

Ne znam da li se varam, ali određeni tipovi su bili prava retkost kada sam ja bio adolescent i siguran sam da ćete ih svi lako preoznati.

To su ona dva lika od 50 godina koja su dolazila na rok koncerte, oblačili kožne pantalone, i teksas prsluke, pili pivo iz flaše, merkali klinke i kada bi naišla “njihova pesma” oko njih bi se stvorio prazan krug.

Siguran sam da znate bar jednog ili dva takva lika. Kasnije su pili pivo ispred dragstora i nekim klincima pričali svoje tinejdžerske doživljaje, kako su svirali i istom bendu sa nekim čuvenim muzičarem, ali su se posvađali ili tako nešto, pa su odustali od muzičke karijere; da su samo nastavili verovatni bi bili rok zvezda.

Kada pogledam moju generaciju, deluje mi da je tih ljigavih tipova koji merkaju klinke znatno više. Deluje mi da smo nespremni za život i da je priča “millennial” generaciji istinita; nesposobni smo i neodgovorni do bola.

Mnogi iz moje generacije još uvek provode veći deo dana igrajući video igre, gledajući TV ili “blejeći” po kafićima.

Ne kažem da bi trebalo prestati sve to raditi, ali pobogu – zar nemate pametnija posla?

Vi što se sada adolescenti, pazite se, ako vam iko ikada kaže da se nikada ne promenite, dobro razmislite da li je to dobra ideja.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa