Pravila

Život bez pravila deluje zastrašujuće. 

Svako bi vam mogao oduzeti život, slobodu ili lični posed. 

Jedan od primera kako izgleda život bez pravila su kriminalne grupe; svako radi šta mu je volja, svako je na oprezu jer nikada ne može da zna ko mu je neprijatelj,  i baš kao u životinjskom carstvu – najjači samo opstaju.

Jedini cilj igre bez pravila je – preživeti, a ukoliko želite da pobedite u igri morate biti spremni na sve.

Kada se pravila ukinu sve gubi smisao, ali previše pravila podjednako vodi u besmisao.

Postoji toliko pravila da ih je nemoguće sve zapamtiti i ne prekršiti. 

Postoje državni zakoni, postoji pravilnik o radu, postoji pravilnik ponašanja na radnim mestima, postoji pravilnik ponašanja u saobraćaju, postoje pravopisna pravila, postoje pravila u svakoj porodici, postoje pravila u odnosu dvoje ljudi, postoje pravila u pozorištima i bioskopima, postoje pravila u školama, postoje pravila ukrcavanja na avion…

Ukoliko bi neko želeo da vam naudi, dovoljno je da prouči neka od pravila i da vas optuži za njihova kršenja pa ćete za to platiti novcem ili slobodom, što je, morate priznati, besmisleno.

Zašto bi neko trebalo da plati kaznu jer je prešao na crveno kada apsolutno nikoga nije bilo na drumu? 

Od nastanka civilizacije, trudili smo da postavimo fundamentalno pravila ljudskog ponašanja; jedno koje bi nas rešilo svih naših muka i uspeli smo u tome; takvo pravilo nazivamo zlatnim pravilom i postoje dve njegove forme:

  • Čini drugima što želiš sebi (pozitivna forma)
  • Ne čini drugima što ne želiš sebi (negativna forma, poznata kao srebrno pravilo)

Nešto kao binarni sistem, “0” i “1”, samo što je u ovom slučaju “da” i “ne”. Pre nego što donesemo odluku da nešto učinimo zapitamo se da li želimo da nama to bude učinjeno.

Ako je odgovor “da”, onda učinimo, ukoliko je odgovor “ne”, tada ne učinimo. 

Krajnje prosto i delotvorno pravilo, ali nam je teško da ga se držimo.

Postoje razni oblici zlatnog pravila i mnogi su pokušali da ih utemelje u ljudsko ponašanje; počevši od Bude, Konfučija, Starih Grka, Isusa, Muhameda pa do Kanta, ali iz nekog razloga ta dava pravila nam nikada nisu bila dovoljna nego smo uvek tražili sepcifičnosti koja su samo donosile konfuziju. 

Istina je da moderni život iziskuje nešto više pravila nego ova dva; saobraćaj se lakše reguliše ako kažemo da bi svi trebalo da vozimo desnom stranom, određenem brzinom, i kada je određeno svetlo upaljeno, ali su temelji zlatnog pravila i te kako vidiljivi.

Ukoliko ne želite da vas neko ubije autom, nemojte ni vi njih.

Ako ste iole inteligentni, shvatićete da je to mnogo lakše ako vozite onom stranom kojom svi drugi voze, ako niste pijani i ne gledate u vaš telefon i ne sečete njihovu putanju.

Ali, da li su zaista potrebna pravila poput – ne smete da vozite bosi i morate da vežete pojas?

Nažalost, mnogim ljudima se ne može verovati kada je u pitanju donošenje proste odluke i iznalaženje odgovra na pitanje – Da li će moje ponašanje nauditi nekome?

Roditelji i škole bi trebalo da uče decu da donose racionalne odluke, ali nas kod kuće, kao i u školi, uče da budemo poslušni i da postupamo po pravilima.

Kada napunimo dovoljno godina da sami donosimo odluke nismo sposobni da tako nešto učinimo, jer nam nikada nije bila pružena šansa ni da pokušamo i zato imamo toliko pravila.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa