Strah od pitanja

Danas sam u prodavnici zatekao stariju gospođu kako rukama pokušava da prepolovi goveđu šniclu.

“Srećno,” pomislio sam, setivši se da sam mi je pre nešto više od mesec dana pregoreo motor secka jer sam bio dovoljno lenj da ne isečem govedinu na sitnije komade pre nego što sam pokušao da je sameljem.

Neko vreme sa s gađenjem posmatrao gospođu kako zabada svoje prljave ruke u to meso i pokušava da pokida volovske žile. Napravio sam snimak od 15-ak sekudni za kog gospođa nije mnogo marila.

Otišao sam svojim poslom.

Nakon što sam napunio svoju korpu voćem i povrćem, izmerio ga, ponovo sam prošao pored firžidera sa mesom i baba je još uvek kidala; ovoga puta neku drugu šniclu, misleći da će ovu lakše pokidati.

Od kad sam se vratio iz prodavnice razmišljam o toj čudnoj situaciji.

Prvo sam se zapanjio da niko od radnike nije prišao i rekao:

“Alo, kravo, ne diraj meso tim prljavim rukama. Sve što si dotakla ćeš morati da platiš.”

U Srbiji bi sigurno to neko uradio; ako ne radnik onda mušterija.

Drugo, kako je moguće da niko od tih istih radnika nije došao i isekao joj prokletu šniclu?

Treće, kako je moguće da gospođa nije mogla da pita nekog da joj prepolovi šniclu, ili zašto jednostavno nije kupila celu šniclu i prepolovila je kod kuće, pa bi imala i za sledeći put?

Pitam se – ko je tu kriv?

Ravnodušni radnici koji misle – nije moj problem, ili nije moj posao?

Gospođa, koja je iz nekog razloga odlučila da sama odradi posao?

Mušterije u marketu koje nisu skrenule pažnju na problem?

Ili svi po malo?

Rekao bih svi po malo. 

Ravnodušnost je nešto što srećemo na svakom koraku, posebno kada su stranci u pitanju. Lakše ćemo pomoći nekome koga poznajem nego nekom potpuno nebitnom.

Nije opravdanje, ali dešava se. Jednostavno ne možemo svakom pomoći, posebno kada su neke budalaštine u pitanju.

Ipak, najveća intriga je postupak starije gospođe.

Da li zbog straha ili ponosa, gospođa je odlučila da komada meso rukama kao neka životinja koja je naišla na strvinu i ne može da je pomeri, ali mora da odnese komad mesa svojim gladnim mladuncima ili će ovi uginuti od gladi.

Moja pretpostavka je da je imala strah od postavljanja pitanja; često sam se susretao sa istim.

Kad god je trebalo da se postavi pitanje na času, da se obrati devojci koja mi se sviđala, da se ide u neku javnu instituciju, da se obrati bilo kome čiji odgovor nisam mogao da naslutim, ustuknuo bih i čekao da neko to učini umesto mene; naječšće roditelji ili prijatelji; jer ko bi drugi bio dovoljno lud da učini tako nešto, a da ih ne pitam?

Pitam se, šta sve nismo spremni da pitamo i mučimo se sami, ako nismo spremni da tražimo pomoć kada su u pitanju ovako trivijalne stvari?

Da li iz istog straha izbegavamo da odemo kod doktora ili psihologa kada imamo nekih zdravstenih problema?

Da li iz istog straha ne priznajemo da nas bije muž ili da imamo problema sa pićem, drogom…?

Da li iz istog straha nećemo da pokažemo plod našeg intelektualnog rada, već naše misli čuvamo isključivo za sebe?

Ako jeste, koje je rešenje?

Najjednostavnije rešenje bio bi slogan kompanije najk – just do it (jednostavno učini).

Ipak, iz nekog razloga to nije toliko jednostavno koliko se čini.

Oni koji su shvatili da se kroz život mnogo lakše prolazi ukoliko pitaju za pomoć uživaju u svim pogodnostima koje nam pruži govor i život u zajednici.

Ovi drugi kidaju meso rukama.

Ako su vam moji tekstovi zanimljivi, rado ću vam ih slati na vašu mejl adresu kako ih ne biste u buduće propustili, a sve što bi trebalo da uradite jeste da kliknete na dugme ispod i da se prijavite.

Podelite sa prijateljima:
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
WhatsApp
Štampa